Da li izgledam glupo?
Ovo pitanje je jedna od najvećih prepreka u ljudskom sazrevanju. I zaista, ko je ta osoba koja se ne boji da izgleda kao totalni promašaj pred osuđujućim pogledima okoline? Nekada je stvarno teško osloboditi se osećaja da nas svi pogledi promatraju, analiziraju, osuđuju, podsmevaju se.
Čak i učenici, koji nikada i nisu držali mač u ruci, dele iskustvo osećaja kako izgledaju glupo na svom prvom času. Mnogi čak razviju otpor zbog koga se ni ne pojave na tom prvom času.
Iskren da budem i sam sam se našao u sličnoj situaciji kada sam počinjao ovo putovanje kroz veštinu mačevanja. Pre mačevanja sam se bavio sportom na jednom polu profesionalnom nivou. Gotovo 8 godina trenirao odbojku. Ovo je podrazumevalo treninge pet puta nedeljno uz obaveznu utakmicu vikendom. Odbojka je sport sa dobro poznatom tradicijom u našoj zemlji. Zna se šta je odbojkaški stav, šta je prijem, a šta smeč. Igrao sam u beogradskoj klubskoj ligi, a kasnije i za selekciju svoje škole. Skakao sam, udarao loptu, osvajao poene, uzimao medalje i ni u jednom trenutku se nisam osećao glupo jer sam izvodio pokrete koji nisu samo meni bili poznati. Poznavali su ih svi koji su barem jednom odgledali odbojkaški meč. Odbojku naravno možeš da voliš ili ne voliš, ali znam dobro da su je svi poštovali i niko nikada nije dovodio u pitanje atleticizam ovog olimpijskog sporta. A onda sam krenuo na mačevanje i iskren da budem nisam se u startu osećao prirodno.
Istina je da sam kao neko ko je prvi put zakoračio u mačevalačkom stavu izgledao prilično glupo, nespretno i nevešto. Bavio sam se nečim što mi je delovalo neprirodno i ovo nije samo lični izdvojeni primer. Svi učenici sa kojima sam radio tokom dugog niza godina na početku su izgledali jednako neiskusno. I znate šta? Ovo je apsolutno normalno!
Prvi put si u mačevalačkom stavu i učiš veštinu koja se razvijala, menjala i oblikovala više hiljada godina. Veštinu za koju se u malenoj Srbiji i ne može reći da je nacionalni sport, iako spada u ozbiljne olimpijske sportove za koje druge zemlje izdvajaju milione dolara i eura. Imajte na umu da mačevanje kao sport nosi ukupno 30 medalja na olimpijskom takmičenju, a da ne pričamo o prestižu koji donosi kao borilački sport. Kada na u celu ovu jednačinu ubacimo da je za nivo olimpijskog šampiona potrebno barem 10 godina redovnog treninga (a često i više) dolazimo do zaključka da mačevanje kao sport ne zavisi isključivo od fizičkih predispozicija već i od mentalnog stanja i iskustva koje se stekne kroz hiljadu izgubljenih borbi.
Pa ipak, uz sve gore navedeno, često se upuštamo u nešto novo sa velikom željom i još većim očekivanjem od sebe. Divljačka želja u nama vuče nas da uzmemo mač u ruke i odradimo svaku vežbu savršeno iz prvog pokušaja. A šta se desi kada ne uspemo i kada u sebi razvijemo strah da probamo novo?
Mnogi koji nemaju taj strah brzo ga razvijaju. Na početku je obično lakše, malo se brže napreduje i kako postajete dobri počinjete da razvijate očekivanja od sebe na osnovu tih ranijih iskustava. Onda da se to isto očekivanje odrazi i na to kako nas ljudi vide sa strane. Ispravke od strane instruktora možemo često osetiti kao nestrpljivost ili razočaranje. Povratne informacije naših partnera sa treninga možemo doživeti kao omalovažavanje ili ismevanje. Jedan divan svet novih saznanja, istraživanja i eksperimenta možemo postepeno uništiti teretom ispunjenja naših očekivanja.
Na pravom putu majstorstva, svaki novi trening ili vežba nisu bolji od prethodnih. Svaki vaš novi nastup nije nužno i najbolji. Čak i vrhunski sportisti koji treniraju svaki dan imaju zaista loše dane ili mesece pa čak i godine. Profesionalni sportisti koje vidimo su ljudi koji su dostigli svoje vrhunce u sportu, a zatim su propali potpuno, užasno, a ipak uprkos tom neuspehu nastavili su da vežbaju i rastu. Mi retko viđamo te događaje na televiziji, a kad to učinimo, brzo se zaboravljaju.
Pa šta je zapravo istina na kraju? Istina je da gotovo sve oči za koje mislite da gledaju u vas, zapravo gledaju u sebe iznutra. Niko istinski ne procenjuje vaš rad, jer su svi preokupirani procenjivanju sebe samih. Što se pre oslobodite velikih očekivanja i jednostavno dozvolite da svaki dan pripada samo vama, više ćete uživati i dozvoliti sebi da uživate u onome što smo u jednom ranijem članku nazvali radost učenja. Uživati u putovanju kroz taj jedan jedinstveni dan, zaboraviti prethodne dane i sva očekivanja budućnosti, i uskoro ćete zaista početi da se poboljšavate.
Predrag Agatonović
Comments